M.Lošinj-Susak-Ilovik-Osorčica

Kamo za Prvi maj?

Tu nam je dilemu riješilo Planinarsko društvo/Club Alpino „Elektroistra“, organiziravši dvodnevni izlet na otoke Susak, Ilovik, Cres i Lošinj, uz iskusne vodiče Aleksandra Dajića i Nataliju Štimac. Naši su otoci uvijek lijepi, a pogotovo u maju kad mirišu na kadulju, smilje i mirtu. Vožnja trajektom je poseban doživljaj, mada uglavnom traje kratko, izazivajući u putniku uvijek iznova želju za odmakom od svakidašnjice, za nekom drugom obalom…

Susak, napušten otok

Prvi nam je na „repertoaru“ bio otok Susak na koji smo stigli pravim gusarskim jedrenjakom znakovitog imena „Pirat“. Susak je jedini pješčani otok na Jadranu, nastao tisućljetnim taloženjem prapora ili lesa tj. sitne prašine i pijeska nošenih vjetrom i taloženih na čvrstu, vapnenačku podlogu. Tlo je plodno, porozno i lako upija vodu, a da bi se spriječila njegova erozija Suščani su oduvijek sadili trsku, pa nas posvuda otokom prate njene visoke, suhe stabljike koje povija vjetar, pričajući nam o nekadašnjem životu na otoku, o brojnim vinogradima kojima su se ponosili Sansegoti, kako sebe nazivaju Suščani, o vinariji i tvornici ribe koje su nekad postojale, o njihovoj propasti zbog nacionalizacije zemlje i uvođenja poreza na vino te odlasku brojnih Suščana malim barkama na Cres, a odatle u Italiju i daleku Ameriku…

Obilazimo Donje i Gornje selo koja čine mjesto Susak i njegove uske kamene ulice koje vode do župne crkve Sv. Nikole, zatim do groblja na kome su pokopani Suščani koji su ostali na otoku,  svjetionika s posadom i vrha Vela Straža. Putem beremo debele šparoge, jer kako je otok gotovo pust, nema ih tko ni pobrati.

Još jedna kultura dobro uspijeva na Susku, a to je bob koji se oduvijek sadio, jer su ljudi primijetili da poslije njega druge kulture bolje uspijevaju; danas znamo da bob, kao i druge grahorice, obogaćuje tlo dušikom.

Zbog izoliranosti otoka, Suščani govore dijalektom koji je teško razumjeti, imaju posebne običaje i živopisne narodne nošnje, a u brak stupaju isključivo međusobno.

Ilovik                                                                                                      

Prije odlaska na otok Ilovik „Pirati“ nam poslužuju ručak na brodu. Uživamo u škombrima ili svinjskim rebarcima, po želji, i pitkom crnom i bijelom vinu. Do Ilovika nam je trebalo skoro sat vremena; na brodu propuh, jer se diže jugo, a nebo je sivo. Otokom pješačimo kružnom stazom Ilovik-Pražine-vrh Did-Ilovik. Sa vrha Did na 92 m n/v pogled puca na susjedne otočiće Sv. Petar, Kozjak, Male i Vele Orjule. Zanimljivo je da na Iloviku nema groblja, pa se mrtvi pokapaju na susjednom otočiću Sv. Petar, koji je inače nenastanjen, a od Ilovika ga dijeli kanal širok 2,5 km.

Ilovik zovu otokom cvijeća i bilja zbog raznobojnih cvjetnica, oleandara, palmi, pa i dva stogodišnja eukaliptusa, sa čijih se glatkih debla ljušti crvena kora. Inače, na otoku prevladava mediteranska makija, ali se uzgaja i maslina. I sa ovog otoka je stanovništvo emigriralo u Ameriku, pa prema popisu iz 2011. godine na njemu živi 85 stanovnika.

Veli Lošinj

U Velom Lošinju smo bili smješteni u Lječilištu, nekadašnjem ljetnikovcu austrougarskog nadvojvode Karla Habsburga. Vila – ljetnikovac je bila okružena terasastim perivojem s različitim biljnim vrstama i vodospremom iz koje su se biljke zalijevale. Kasnije je vila pretvorena u lječilište, najprije za slabiju djecu, a danas za plućne bolesnike, astmatičare, alergičare i slično.

Drugog maja nas vodiči vode na Stazu dobrog dupina koja polazi iz Velog Lošinja do crkvice Sv. Ivana na 250 m n/v, zatim nizbrdo do uvale Krivica, opet uzbrdo prema crkvi Sv. Nikole i spustom u Veli Lošinj. Dan je prelijep, kao stvoren za landranje prirodom. Gusta borova šuma nas štiti od sunca i vjetra, a s drvenog vidikovca postavljenog nedaleko crkvice Sv. Ivana uživamo u panorami brojnih otočića, uronjenih u plavo more Kvarnera. Crkvica je izgrađena u 18. st. na vrhu brda Kalvarija i do nje je nekada vodio križni put. I s ovog mjesta puca pogled na sve strane, a mi se „prepiremo“ gdje se nalazi Rab i da li se vidi Pag.

Uvala Krivica je raj za jedriličare; potpuno je zaštićena i dok uživamo na žalu i toćamo noge u moru, na kraju uvale valovi bijesno udaraju u obalu. Preko brda se spuštamo u Veli Lošinj i zaobilazimo neke od planiranih destinacija, jer u određeno vrijeme moramo biti u Malom Lošinju, gdje je dogovoren posjet Muzeju Apoksiomena.

Mali Lošinj: Apoksiomen, antički ljepotan

Muzej je smješten uz samo more, u nekadašnjoj palači Kvarner, koja je potpuno preuređena kako bi postala dom slavnoj skulpturi. Brončani kip je pronađen u lošinjskom akvatoriju, između otočića Vele Orjule i Kozjaka. Izvađen je iz mora 1999. godine, desaliniziran vodom iz Vranskog jezera s Cresa i zatim restauriran u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Proces je bio dugotrajan i mukotrpan, jer se nisu koristile kemikalije koje bi sigurno brže uklonile vapnenačke naslage, već je čišćenje vršeno isključivo ručno mikrodlijetima, špatulama i slično. Time je u potpunosti sačuvana prirodna patina i sjaj bronce, a grčki ljepotan je „izronio“ iz gotovo amorfnog lika, prekrivenog školjkama i morskim raslinjem. Kako je kip šupalj, u njemu su pronađeni ostaci „neprijavljenih podstanara“, mišića koji su savili gnijezda u jednoj ruci, a u suprotnoj nozi su uredili špajzu! Analizom biološkog materijala iz gnijezda i raznih sjemenki koje su pronađene u špajzi, zaključeno je da se radi o grčkom kipu koji je brodom prevožen prema Rimu te da se brodolom desio između 1. st.pr.n.e. i 1. st. n.e., dok je sâm kip nekoliko stoljeća stariji.

Apoksiomen inače predstavlja mladog atletu koji nakon vježbi ili borbe u tadašnjim palestrama, posebnom strugaljkom skida s tijela maslinovo ulje, znoj i prašinu. Visok ljepotan koji suvereno vlada prostorijom s bijelim platnima umjesto zidova, kao da je izašao iz morske pjene, a posebno je plastično izrađena kovrčava kosa. Kip je postavljen na originalno postolje koje je uz njega pronađeno u moru, a da bi bila zadovoljena statika, u njega je umetnuta metalna kralježnica.

Mali Lošinj je prekrasan mediteranski gradić šarenih fasada koje obrubljuju dubok zaljev, pogodan za pristajanje svih vrsta brodova. Na rivi ispijamo zasluženu kavicu i ljenčarimo u hladu palmi.

Bus je stao ispod Sisa

Naše putešestvije još nije gotovo. Putem prema trajektu na Cresu penjemo se na vrh Sis, na 639 m n/v. Put vodi strmom, kozjom stazicom uzbrdo do vrha s kojeg se vidi čitav Cres, a s druge strane Omišalj na Krku i njegovi prepoznatljivi rezervoari. Dok se slikamo za uspomenu i dugo sjećanje, nad nama nadlijeću bjeloglavi supovi, istinski vladari ovih visina.

Šećer za kraj je bila večera kod „Dorine“ u Plominu, gdje smo uživali u njokima ili fritaji sa šparugama, sve sezonsko i domaće. U Pulu smo stigli pomalo umorni od dvodnevnog pješačenja  po suncu i vjetru, ali sretni zbog ljepote otoka kojima smo skitali, njihovih proljetnih miomirisa i dalekih vidika. Svakako moramo pohvaliti naše vodiče koji su sve smislili i organizirali, strpljivo odgovarali na naša pametna pitanja, potrpali nas u bus i voziiii… do neke sljedeće prilike.