Pješačenje „Kovarskim putevima“ na Labinštini ili KAKO SU NAŠI NONIĆI IŠLI U KOVU NA DELO

Autorica Jelica Fiorido

Popularne kovarice

Dan je bio hladan i siv, a bura je zviždala oko nas; zadnji su dani veljače koja se još uvijek ne da i pokazuje nam svoje prevrtljivo lice. Ipak, to nas nije spriječilo da sa Planinarskim društvom Elektroistra iz Pule i PD Papuk iz Virovitice, koji nam se pridružio nakon višesatne vožnje, krenemo „Kovarskim putevima“ Raše i Labina. Puteve je osmislila Udruga „Istarski ugljenokopi Raša“ koja brine da se taj važan dio labinske i istarske prošlosti ne zaboravi, kao spomen na tisuće rudara koji su svakodnevno i iz udaljenijih mjesta, pa čak iz Savičente ili Sv. Lovreča, pješačili, vozili se biciklima, autobusima ili kamionima tzv. „kovaricama“ i spuštali se u raške ugljenokope, u utrobu zemlje, na težak i opasan rad.

Raša, potpuno novi gradić

Krenuli smo iz Raše, gradića koji je izgrađen 1937.g., za vrijeme Mussolinija, upravo za potrebe rudnika i rudara, nadglednika i inženjera; u manje od dvije godine izgrađena su čitava stambena naselja za oko 4000 stanovnika sa svim potrebnim sadržajima: školom, vrtićem, bolnicom sa rodilištem, toplanom, kinom, otvorenim bazenom, trgovinama, poštom i crkvom Sv. Barbare, zaštitnice rudara. Ugljen je tih godina bio najvažniji energent za Italiju koja se spremala za rat, pa se svakodnevno odvozio brodovima iz luke Bršica. U doba najveće eksploatacije ugljena u rudnicima je radilo i do 10 000 rudara.

Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja se vađenje kamenog ugljena za obnovu zemlje, ali zbog jeftine nafte proizvodnja opada. 1970.g. je izgrađen prvi blok TE Plomin upravo da bi se smanjile zalihe ugljena. Međutim, ubrzo je ustanovljeno da raški ugljen iako ima veliku kaloričnu vrijednost sadrži i visok postotak štetnog sumpora, pa se ugljen za TE počeo uvoziti, a Istarski ugljenokopi polako zatvarati. 1988. su zatvoreni rudnici u Raši, Ripendi i Vinežu, a 1999. je zatvoren ugljenokop u Tupljaku, posljednji u Hrvatskoj, dok su podzemne galerije i rovovi ispunjeni vodom. Time je rudarenje na Labinštini postalo povijest kao i pozdrav „Sretno“ u kome su bile sažete sve nade i strahovanja za vlastiti, ali i život drugih rudara. Nažalost, mnogima taj pozdrav nije pomogao; nesreće su u rudnicima bile česte i za vrijeme talijanske, ali i nove vlasti. U razdoblju od 1935. do 1999. g. je u rudnicima Labina i Raše poginulo preko 750 rudara.

Sat je stao u 4:30

I moj je djed Anton Zupičić iz sela Ripenda-Breg poginuo u najvećoj rudarskoj nesreći 1940.g. koja je odnijela 185 života, a još toliko ih je umrlo od posljedica eksplozije. Nesreća se dogodila zbog prekomjernog i forsiranog iskapanja ugljena bez pravih mjera zaštite, prvenstveno polijevanja ugljene prašine vodom ili kamenom prašinom koja, za razliku od ugljene, nije eksplozivna. Eksplozija je bila tako jaka da su poginuli i rudari udaljeni na kilometar od mjesta nesreće.

Sve što imam kao uspomenu na djeda, kojeg nisam nikad upoznala, je veliki zidni sat čije su se kazaljke zaustavile tog kobnog jutra u 4:30 i njegovu fotografiju na malom groblju Sv. Mikula u Ripendi gdje je pokopan.

Gore-dolje po Labinskim bregima   

Iz Raše nas je put vodio uzbrdo do sela smještenih na blagim brežuljcima Labinštine: Topit, Zartinj, Sv. Bartul, sva udaljena oko 2 km od Raše. Iz ovih su se sela rudari pješke spuštali u rudnik i ljeti i zimi, po kiši i snijegu, rano ujutro još za mraka i vrlo često su se s mrakom penjali natrag; prva smjena je počinjala u 4 i trajala do 11 sati, druga smjena od 12 do 19, a treća je trajala od 20 do 3 sata ujutro; rudari su zaista velik dio života proveli u mraku. Danas ova lijepo uređena sela, mnoga sa kućama za odmor, dotjeranih okućnica, nimalo ne podsjećaju na nekadašnje siromašne i trošne rudarske kuće i težak život njenih stanovnika. Sa brežuljaka se lijepo vidi naselje Raša i Raška dolina kojom lijeno protječe istoimena rijeka na svom nedalekom putu do mora.  

Put nas dalje vodi nizbrdo u selo Krapan, stiješnjenom između brda uz istoimeni potok. Selo je zapušteno, a kućice, do kojih rijetko dopire sunce, oronule i trošne. U Krapnu je do 90.-tih g. prošlog stoljeća bilo vrlo živo, jer je u mjestu uz rudnik radila nadaleko poznata tvornica alatnih strojeva Prvomajska sa 1000 zaposlenih, čiji su se proizvodi izvozili po cijelom svijetu.

Šoht, simbol snage i hrabrosti

Iz Krapna se opet penjemo preko sela Kapelica u Podlabin, do željeznog tornja – Šohta, simbola rudarenja na ovom području, ispod kojeg se nalazi lift kojim su se rudari spuštali u podzemne rovove ugljenokopa. Pored Šohta su se nalazili sanitarni prostori sa kupatilima za rudare, ambulanta, strojarnica i uprava, sve unutar visoke ograde; u krug ugljenokopa je nezaposlenima bio strogo zabranjen ulaz. Danas se iznad lifta nalazi betonska ploča, pa je spuštanje u podzemlje nemoguće, ali se planira obnova cijelog sustava što bi omogućilo doživljaj podzemnih galerija uživo.

Ipak, dojam kopova i rovova jednog ugljenokopa smo stekli u Narodnom muzeju u starom Labinu gdje je u donjem dijelu muzeja uređena njegova replika sa vagonetima u koje se krcao iskopani ugljen, trakama za transport, drvenim ojačanjima podzemnih rovova, tablicama na kojima se bilježio postotak opasnog metana u zraku i sl. Rovovi su uski i niski pa se na nekim mjestima hoda pognuto, a kacige na glavi stalno smetaju; kacige su različitih boja, svaka boja za određenu kategoriju radnika: za rudare, nadglednike, električare i slično. Svaki je rudar uz obaveznu lampu morao nositi i napravu-samospasilac sa ugrađenim filterom od aktivnog ugljena koji se koristio u slučaju pojave smrtonosnog ugljičnog monoksida, ali ne manje važno je bilo osluškivanje zvukova pod zemljom, promatranje ponašanja miševa „pantaganica“ kako su ih zvali rudari; njihov je bijeg pred rušenjem ili gorskim udarima mnogima spasio život, a držali su se i kanarinci u krletkama zbog osjetljivosti na otrovne plinove. U rudnicima su se za potporu galerija ili oblaganje rovova koristile isključivo četinjače: borovi, jele ili smreke, jer ako bi došlo do urušavanja ta je vrsta drva prethodno škripala i time upozoravala rudare, za razliku od hrasta koji je čvrst, ali puca naglo, bez upozorenja.   

Osim muzejskog posjetili smo i pravi rudnik u Raši koji se nalazi iza nekadašnje Direkcije, na prostoru kamenoloma; ulazi se sa nivoa okolnog terena u široke i visoke galerije kakve se nalaze i u podzemlju. Ovdje se bar ne treba sagibati, mada je atmosfera teška i sumorna, prekidana snopovima naših lampadina koje kao da traže izlaz i spas na danjem svijetlu.  

Vodič na Kovarskim putevima nam je bila Natalija Štimac iz PD Elektroistra uz stručnu pomoć Mladena Bajramovića, predsjednika Udruge „Istarski ugljenokopi Raša“ koji nam je vrlo zanimljivo i detaljno pričao o povijesti rudarenja ovog kraja i sve što je uz nju vezano.

Iz starog Labina smo se u Rašu spustili preko Presike i Kapelice dok se iznad crkve Sv. Barbare već spuštao sumrak, a sivo je nebo bilo prošarano crvenim bojama sunca na zalasku. U obližnjem kafiću je čitava kovarska priča zaokružena stihovima Daniela Načinovića iz njegove pjesme Na Place va Raše, ispisane na zidu:

„Zlotni obruc kloti s kraja na kroj svêta

i poznò se cesti štortove i prove.

Na Place va Raše-ne znon ki je reka

da Sunce još nikad ni bilò va kôve“.

I zaista, duboko u mraku ispod zemlje gdje nikad nije doprlo sunce, mogli su živjeti i raditi samo hrabri raški rudari. Kovarski putevi su posvećeni upravo njima.

hrCroatian